Tuesday, July 8, 2014
Crvenu kosu (ili riđu) ima oko 1–2 posto od ukupne svjetske populacije. To je čini najređom bojom. Češće se javlja u zemljama sjeverne i zapadne Evrope (oko 2–6 posto). Kod riđokosih osoba se javlja rijetka mutacija MC1R proteina zbog kombinacije gena, koja dovodi do drugačije boje kose. Genetsko porijeklo prirodne crvene kose je otkriveno tek 1997. godine. Boja kose varira od tamno narandžaste do svijetlo braon. Riđokosi ljudi imaju svijetliji ten, svijetliju boju očiju, pjege i osjetljivost na ultraljubičasto zračenje.
Istorijski izvori bilježe pominjanje riđokosih ljudi baš u našim krajevima, od Tračana, starih Grka i Slovena. Isto tako su zabilježeni riđokosi ljudi u djelovima Kine i Polinezije.
Danas se ova pojava najviše vezuje za Irce, Engleze i Škotlanđane. Na primjer, oko 13% Škotlanđana su riđokosi, dok je taj broj kod Iraca 10%. Kod jednog dijela Jevreja se takođe bilježi ova pojava.
U Africi se poneka riđokosa osoba može naći u Maroku i Alžiru. U Aziji ih najviše srećemo na Bliskom istoku, djelovima Japana i Indije.
Osobe rođene sa crvenom kosom su često bile meta progona u mnogim kulturama. Živi su spaljivani ili mučeni na raznorazne načine. Smatralo se da su đavolske ili vještičije prirode. Na primjer, sam đavo se na određenim mjestima prikazuje sa crvenom kosom.
S druge strane, su istovremeno bili cijenjeni kao ljepši i atraktivniji. Recimo, crvenokosi robovi u starom Rimu su imali veću cijenu. Isto tako vlada mišljenje da imaju veću seksualnu energiju.
Dijete se može roditi sa riđom kosom od roditelja koji nisu riđi. Potrebno je samo da oba roditelja nose odgovarajuću kombinaciju gena. Svojevremeno je procurilo u javnost predviđanje da će prirodna crvena boja biti iskorijenjena. Međutim, kasnije se pokazalo da je to bila lažna vijest koju su plasirale kompanije koje proizvode farbu za kosu. Riđokosi gen se lako prenosi i opstaje, te postoji kod velikog broja ljudi. Stoga se uvijek može desiti da se uz odgovarajuću kombinaciju rodi riđokoso dijete i ne može se smatrati da će riđokosi ljudi prestati da postoje. Mada, njihov broj će se nesumnjivo smanjiti.
Ove osobe moraju da se čuvaju sunčevog zračenje pošto imaju manju otpornost na ultraljubičasto zračenje od ostatka populacije.
Isto tako, neke studije pokazuju da riđokosi imaju drugačiju osjetljivost na bol i povrede. Na primer, neki stručnjaci smatraju da se riđokosima treba da se daju jače doze anestezije, jer normalne doze ne djeluju. Zubarima se preporučuje da više vode računa o svojim riđokosim pacijentima, jer mogu da izbjegavaju tretmane zbog velike osjetljivosti na bol.
Najpoznatiji riđokosi ljudi kroz istoriju su bili: Kleopatra, Napoleon, Oliver Kromvel, Emili Dikinson, Antonio Vivaldi, Vinsent van Gog, Mark Tven, Džejms Džojs, Čerčil, Vladimir Lenjin i mnogi drugi.
izvor: kolektiv.me
